Kuba – zemlja dugih pjescanih plaza, kristalno cistog mora i vjecitog ljeta, u proteklih desetak godina postala je omiljena destinacija za turiste, prije svega iz Kanade, Engleske, Njemacke, Italije i nekih juzno-americkih zemalja.

      Jednom, ne tako davno, Kuba je osvojila srce i velikog americkog pisca i nobelovca, Ernesta Hemingveja, koji je i jedan dio svog uzbudljivog zivota proveo na tom ostrvu. Kubanci ovu cinjenicu rado koriste u svojoj turistickoj ponudi. Medju mnogim mjestima na Kubi i najpoznatija marina u Havani danas nosi ime Hemingvej. Upuceniji vjerovatno znaju da Hemingvej nije bio samo veliki pisac, vec i veliki zaljubljenik ribolova.

      Ponesen svojim skromnim saznanjima i utiscima onih koji su vec boravili na Kubi i ja sam odlucio da sa porodicom ovog ljeta tamo provedem sedmodnevni odmor. Opredijelili smo se za Cayo Coco, malo ostrvo uz sjevernu obalu Kube.

      Pored suncanja i kupanja mene je kao ribolovca veoma interesovalo kakve su tamo mogucnosti za neki organizovani ribolov. Prije odlaska raspitivao sam se kod turisticke agencije, tragao po internetu ali nisam nasao konkretan odgovor.. Za svaki slucaj ponio sam jedan teleskop stap i nesto sitnog pribora ali sam po dolasku u hotel ubrzo shvatio da na plitkoj pjescanoj plazi i uz stalne talase, pecanje sa obale je samo gubljenje vremena.

      Nakon svega, prijatnom sam bio iznenadjen kada sam na licu mjesta, u specijalnoj ponudi raznih izleta procitao i "deep sea fishing". Iznajmljivanje chartera za mene samog bilo bi preskupo ali na moju srecu ubrzo su se prijavila jos dvojica ribolovaca iz Engleske za takav ribarski izlet na otvoreno more. Cijena od $66 US za pola dana je vec bila prihvatljiva, cak dosta niza od cijene slicnih izleta u Havani a da ne govorim o nekim drugim otocima Kariba ili Floridi. Vodic i ribarska oprema su bili ukljuceni u cijenu.

      Pred hotelom nas je ujutro sacekao autobus i odvezao do oblizinje marine. Moderni ribarski charter sa dva clana posade bio je usidren u marini. Kasnije smo saznali da je talijanske proizvodnje. Naziv broda je "Marlin", po najpopularnijoj "game-fish" na Kubi.

      Nas vodic, koji nam se predstavi svojim nadimkom Dzordz, pozeli nam dobrodoslicu. Drugi clan posade je vec bio za kormilom na gornjoj palubi i nas brod isplovi iz marine.

      Dzordz skida 4 stapa i postavlja ih u njihova lezista na ogradi donje palube broda. Zagledam stapove. Svi su iste duzine, kratki i male savitljivosti. Na njima oznaka "Penn Special Senator", najpoznatijeg svjetskog proizvodjaca opreme za morski ribolov. Na trolling masinicama vidim namotan debeli najlon od najmanje 50 lbs. nosivosti.

      Dzordz pocinje pripremanje mamaca. Uske komade ribe stavlja na velike udice sa olovnim otezanjem i poslije komadom savitljive zice pricvrscuje mamac uz vrat udice. Svaka udica ima celicnu sajlu kao predvez na kojoj je vec montirana neka vrsta uske, svjetlucave kasike.

      Objasnjava nam da su barracuda, grouper i snapper najcesce ribe koje mozemo ocekivati kao ulov. Znao sam ponesto o barakudi, toj ozloglasenoj morskoj grabljivici i prizeljkivao sam bas tu ribu za svoj ribarski trofej.

      Brod je vec prosao veliki koralni greben i pojacava brzinu. Tamnoplava boja vode pokazuje da plovimo na vecoj dubini. Dzordz razvlaci duge jarbole sa strane i zabacuje 2 stapa sa strane. Stipaljkom na jarbolu pricvrscuje najlon i potezanjem konopca udaljava ga od broda. Preostala dva stapa su u sredini krme broda. Trolanje mamaca je na udaljenosti od nekih 20-30 m. od camca.

      Sve je spremno za veliku predstavu. Dzordz nas pita za nase ribolovacko iskustvo i daje nam zaduzenja i posljednje instrukcije. Ispostavilo se da niko od nas nema iskustvo sa ovom vrstom ribolova. Englezi su kao i ja najvise lovili sarane i stuke.

      Vec smo daleko na okeanu, obala se uopste ne nazire. Prozima me neko cudno osjecanje. Na pucini izroni delfin sto izazva odusevljenje kod engleza. Vjerovatno nisu ranije imali priliku da vide tako nesto.

      Ispitujem Dzordza o sansama da se zakaci shark, marlin, swordfish, tarpon ili neka druga velika riba. Tvrdi da u ovim vodama nema ajkula ali njegova kategoricnost nije bas djelovala ubjedljivo. Naslucujem da imaju zabranu sirenja informacija koje bi mogle stetiti turistickoj ponudi ostrva Cayo Coco. I u odnosu na druge ribe koje su me interesovale bio je skeptican, kada je u pitanju ova lokacija i ovaj metod ribolova.

      Dok smo tako svi caskali i osvjezavali se hladnim pivom stipaljka na bocnom jarbolu popusti i najlon na stapu se zategnu ali odmah i olabavi. Odgrizen donji dio mamca jasno je pokazao da je barakuda samo za koji centimetar promasila udicu.

      Ubrzo zatim savio se jedan od sredisnjih stapova i meni se ukaza prva sansa da izvucem ribu. Zauzimam poziciju na specijalnoj stolici i stavljam drsku stapa na zato predvidjeni nosac. Sve je sada do mene.

      Riba snazno vuce u dubinu ali me to ne sprijecava u njenom privlacenju prema camcu. Moje uzbudjenje nije dugo trajalo jer najlon iznenada popusti. Dzordz rece da sam previse pozurio i da je to razlog za sto sam izgubio ribu. Prihvatio sam kritiku iako sam smatrao da razlog lako moze biti i u tupoj udici. Nas vodic nam nakon toga ocita kracu lekciju o tehnici izvlacenja ribe.

      Pol je izgleda dobro shvatio lekciju. Taj englez je vec u narednih nekoliko minuta imao ribu i polako ali sigurno je privlacio prema brodu. Dzordz uzima koznu rukavicu i kada je riba bila na dohvat ruke vjesto je zgrabi za skrge i izvuce na palubu. Klijestima oslobadja udicu ali nijednog trenutka ne ispusta ribu. Bila je to barakuda od nekih 10 kg.

       Po prvi put vidim uzivo tog cuvenog morskog predatora izduzenog tijela i zasiljenih celjusti sa nizom dugih i ostrih zuba. Dzordz poziva Pola da se slika ali ribu i dalje drzi za skrge. Objasnjava nam kako je barakuda nepredvidiva cak i kada se nalazi na suhom. Kaze da je u svojoj praksi vidio slucajeve ugriza ove ribe a neki od tih neopreznih ribara nisu prosli bez ljekarske intervencije. Dzordz nakon slikanja odmah vrati barakudu u vodu.

      I ja sam ubrzo docekao svoju novu sansu da ulovim ribu. Ovog puta nije bilo promasaja. Bez vecih problema sam privukao ribu. Pruzala je snazan otpor ali samo do momenta kada se izmorena isplivala na povrsinu vode. Od ocekivanih spektakularnih skokova nije bilo nista.

      Uz pomoc Dzordza moja prva barakuda je na palubi. Priblizno je iste velicine kao i Polova. Slijedi slikanje sa ribom i neizbjeznim Dzordzom.

      Ne krijem odusevljenje zbog ovog neobicnog ribarskog trofeja. U znak zahvalnosti za pruzenu pomoc pocastio sam Dzordza sa par dolara tipa, sto je ocigledno popravilo njegovo raspolozenje. Dzordz me poceo zapitkivati o ribolovu u Kanadi, nakon cega sam mu morao priznati da ova barakuda ipak nije rekordna riba u mojoj ribolovackoj praksi. Shvatio je sta hocu da kazem pa ustade i podje prema sanduku na palubi. Ubrzo se vrati noseci u ruci nekakvu varalicu, predlazuci mi da probam loviti sa tim. Bio je to oko 30 cm. dug vobler, drvena riba fire tiger boje, sa naglasenim smedjim prugama. Ocigledno nije bila namjenjena za svakodnevnu upotrebu i turisticke ribolovce.

      Nastavljam sa ribolovom ali i sa novom taktikom. Pol izvlaci jos jednu manju barakudu a ubrzo zatim i drugi englez. Endi je napokon imao svoju sansu ali se i njemu otkacila riba kao meni. To je ujedno bilo sve za taj dan od tog ribolovca.

      Sunce je vec visoko na nebu i sve cesce trazimo hladovinu u unutrasnjosti kabine. Nastalo je zatisje. Kod mene to vec poduze traje. Ucinilo mi se da je promjena taktike bila pogresna.

      I kada sam vec pomislio da je sve zavrseno dogodi se nesto sto ce ostaviti pecat na na ovu moju ribarsku avanturu. Vrh mog stapa se neuobicajeno savio prema vodi i masina poce da skripi. Dzordz je je prvi reagovao i prihvatio stap. Korpuletni kubanac samo je uspjevao da drzi stap u rukama. Pogresno je bilo sto sam u tom trenutku htio da preuzmem kontrolu od Dzordza jer se umalo zajedno sa stapom ne nadjoh u vodi. Dzordz mi je pomogao da sacuvam ravnotezu.

      Konacno zauzimam mjesto na stolici i stap je vec na svom postolju. U prvi mah sam pomislio da ce sada ici lakse ali ubrzo uvidjam da najteze tek predstoji. Ni lezerni Dzordz ne djeluje vise tako smireno. Dovikuje mi da imam veliku ribu i da ne treba da zurim. Kako mi je sada ironicno zvucala ta njegova primjedba o zurbi.

      Nekako uspjevam podizati stap ali sa teskocom namotavam kalem. Kocnica na masinici stenje pod naporom i ja sve vise gubim najlon. Ne mogu ga namotati onoliko koliko ga riba izvuce. Dzordz primjecuje da se namotaj na kalemu smanjio, te pridje i pritegnu kocnicu na masinici. Sa velikim naporom pocinjem da privlacim ribu i vracam izgubljene metre najlona.

      Pogledah oko sebe. Niko vise nije lovio. Svi su vec izvukli najlone i sa paznjom prate sta se dogadja. Cak je i kormilar na gornjoj palubi usporio motore i usmjerio pogled u pravcu mog najlona. On i Dzordz razgovaraju nesto na spanskom. Pretpostavljam da nagadjaju sta bi moglo biti na drugom kraju najlona.

      "Vahu" – odjednom povika kormilar i pokaza rukom u pravcu mog najlona. Sjetih se da sam negdje pred moj odlazak na Kubu na internetu procitao nesto o ribi "wahoo" ali sam u tim trenucima bio potpuno zaboravio sve detalje u vezi toga pa cak i to kako ta riba izgleda.

      Cujem razne glasove oko sebe. Dzordz je vec stajao pored mene sa velikom kukom u ruci. Osjecam umor i bol u rukama. Stap sada mogu drzati samo uz pomoc obje ruke. Riba je vec mnogo blize i u trenucima kada okrene prema dnu ne pomazu mi ni obje ruke da ispravim stap. Preko vibracija na stapu osjecam nevjerovatnu snagu te ribe, nesto sto nikad ranije u ribolovu nisam dozivio.

      Vrijeme odmice. Javlja mi se cudan osjecaj da cu izgubiti ovu bitku sa ribom. Gubio sam mnogo puta ribe zbog pucanja najlona ali nikad nisam ni pomislio da riba moze biti ravnopravan protivnik covjeku u prostom fizickom odmjeravanju snage.

      Predosjecaj me nije iznevjerio. Pritisak iznenada popusti i ja shvatih da je sve zavrseno. Bilo je to razocarenje za mene ali i ostale prisutne. Dzordz mi pokaza izvucenu varalicu. Nedostajao je poveci komad drveta na repu varalice a jedan krak donje trokuke je bio iskrivljen. Nekako mi bi lakse. Izgubio sam najvecu ribu u svom zivotu nakon dvadesetak minuta iscrpljujuce borbe ali se nisam zbog toga osjecao kao gubitnik

      Interesovalo me sta je to moglo da bude. Dzordz rece da je njegov kolega sa gornje palube u jednom momentu uspio vidjeti siluetu ribe blizu povrsine vode i da njeno izduzeno tijelo, mjesto i dubina na kojoj smo lovili i neke druge okolnosti, upucuju na zakljucak da je posrijedi bio wahoo. Po njihovoj zajednickoj procjeni ova riba je mogla teziti 50-70 lbs. ali Dzordz potvrdi da da wahoo moze dostici tezinu i preko 100 lbs.

      Zapitah ga opet koliko je on nakon svega siguran u tu tvrdnju svog kolege da je ovo bio wahoo, pogotovo sto je imao i priliku da licno osjeti na stapu i prve udare ribe. Slijeganje ramena i zagonetan osmjeh su bili jedini njegov odgovor. Ajkule mu nisam htio opet pominjati.

      Vrijeme je bilo za povratak i brod se vec usmjerio prema marini. Za uspomenu na ovaj nezaboravan izlet svi napravismo nekoliko zajednickih fotografija.

      Do dolaska u marinu razmisljao sam o svom nesudjenom ribarskom trofeju. Ulovljena barakuda mi je bila u drugom planu. Osjecam se slomljen i svi misici me bole. Pa zar je moguce da sam imao tako zestok sudar sa ribom od nekih 30 kg? Pretpostavke i nagadjanja nista ne govore. Jedino okean zna tajnu moje velike ribe.

      Na rastanku u marini Dzordz me potapsa po ramenu i zazeli mi vise srece slijedeci put. Bio sam ubjedjen da nikada vise necu imati slicnu priliku u zivotu.

 

Pripremio: Slobodan Radosavljevic